Milica Sniva, Simptomi. Reči urednika:
Sanja ima trideset osam godina. Kauč i plafon. Senilnu tetku. I cveće. Nema decu, nema roditelje i nema muža. Sanja leži na kauču i, da citiram sebi dragog pesnika, pita se “šta sad”?
Sanjina priča je zapravo traženje smisla u besmislu. Naracija je uspostavljanje reda nad neredom stvarnosti. Na taj način, pripovedanje možda jeste nasilje, ali ono je istovremeno i odupiranje nasilju jer stvarnost je uvek gadnija od onog što se o njoj priča jer ona traje, a priča ima svoj početak i kraj. Čak i Sanjina priča ima kraj svog početka koji je istovremeno i početak kraja. Ma kako paradoksalno zvučalo, Sanja je došavši do kraja svog “buljenja u plafon” otkrila snagu za novi početak. U tom smislu Simptomi su zapravo roman sa hepiendom, a to već nije malo.